Chapter 25: Laku noć, Jessica

Sjedila sam za stolom, ispijala svoj drugi cappuccino i gledala kroz prozor. Gaia je otišla prije nekoliko minuta naći se sa Jesse-jem jer je završio sa večernjim treningom, pa sam ja čekala da Dimitri dođe sa mnom na kavu.

Na sreću, prije nekoliko dana je glavobolja napokon prestala. Bila je učestala otkad sam udarila glavom kad se nepoznati automobil udario u Dimitrijev. Doktori su se zabrinuli da sam možda imala lagani potres mozga, a da to prije nisu primjetili, ali na sreću – sve je bilo kako treba i nisam imala nikakvih problema. Kad sam skinula šavove, ožiljan se nije vidio jer je bio sitan, a ja sam bila presretna zbog toga.

Razmišljajući o svemu što se dogodilo u proteklih mjeseci, osjećala sam se sretno. Upoznala sam Dimitrija. Prvo smo bili prijatelji, a zatim je to poraslo u nešto više. Mislila sam da nikada nije osjećao nešto prema meni, da nikada to neću doživjeti, ali kad mi je priznao da mu je stalo i da on voli i mene, bila sam presretna. Od tada se osjećam potpuno jer je bio dečko kakvog sam oduvijek željela.

Na pameti mi je pao njegov stariji polubrat Igor. Prisjetila sam se njegovog zadnjeg poziva. Bila sam u bolnici i probudio me prije usred noći kako bi pričao neke gluposti sa mnom. Trenutno ih se nisam sjećala, ali znala sam kako sam Dimitriju to zaboravila spomenuti. Namjeravala sam mu odmah reći, čim dođe, ali bojala sam se kako bi mogao reagirati; pogotovo kad sam mu to trebala reći odmah.

„Evo me!“ –začula sam njegov glas, pa sam se okrenula. „Oprosti što kasnim!“
„U redu je.“ –nasmiješila sam mu se. „Nisam ni primjetila da sam te dugo čekala.“

Nasmiješio mi se, poljubio i sjeo preko puta mene.

„Kad je Gaia otišla?“ –upitao me.
„Prije desetak minuta.“ –odgovorila sam.
„Onda nisam puno kasnio!“
„Rekla sam ti. Nisam ni primjetila da te dugo nije bilo!“
„Kako ti kažeš!“
„Dimka...?“
„Da?“

Uzdahnula sam i pogledala u stranu. Razmišljala sam na koji način da mu ispričam što me tištilo i što sam mu davno trebala reći.

„Da, Jessica?“ –ponovio je.
„Ovo sam ti trebala reći još davno, ali zaboravila sam totalno na to.“ –promrmljala sam i počešala se po glavi.

Podignula sam pogled u njega jer sam neprestano gledala oko sebe pošto me bilo pomalo strah pogledati ga u oči. Promatrao me začuđenim, zbunjenim izrazom lica, a zatim je iznenada problijedilo.

„Što je bilo?!“ –upitala sam ga preplašeno.
„Trudna si....?“ –upitao je tiho, sa knedlom u grlo.

Zbunjeno sam ga pogledala. Između nas dvoje je vladala tišina dok je njegovo lice mjenjalo sve moguće boje. Prislonio je glavu na ruku i duboko uzdahnuo, a ja nisam mogla vjerovati na što je on pomislio. Kad sam bolje razmotrila situaciju, doista sam se ponašala kao da sam mu trebala reći nešto vezano uz trudnoću, ali nisam se mogla suzdržati da se ne počnem smijati na sav glas. Morala sam zatvoriti usta kako moj smijeh ne bi odjekivao kafićem.

„Što je tu tako smiješno?“ –podignuo je pogled prema meni.
„To što nisam trudna i to ti sigurno ne bih zaboravila reći!“ –nasmiješeno sam ga pogledala.

Uzdahnuo je, razvukao osmijeh od uha do uha, a ružičasta boja lica mu se vratila u normalnu. Uhvatila sam ga za ruku, nasmijala mu se ponovno i odmahnula glavom.

„Ovo je bilo smiješno!“ –nacerila sam se.
„Samo se ti smiji.“ –zakolutao je očima. „Skoro sam pao u nesvijest.“
„Primjetila sam!“

Odmahnuo je glavom.

„Jadna tvoja žena kad ti kaže da čeka tvoje dijete!“ –nasmijala sam se ponovno.
„Jadna ti, ha?“ –uzvratio je.

Podignula sam pogled i iznenađeno ga pogledala. Srce mi je ubrzano počelo kucati dok me on promatrao u tišini, malenim osmijehom na licu. Razmišljala sam o onome što je rekao. Jesam li se ja vidjela u dalekoj budućnosti s njime, kao njegova žena i uz to imati njegovu djecu? JESAM!

„O čemu si htjela pričati?“ –upitao me.

Odmahnula sam glavom jer sam se trgnula iz razmišljanja.

„Ovaj, da...“ –uzdahnula sam. „Igor me nazvao kad sam bila u bolnici?“
„Molim?!“ –pogledao me šokirano. „Što je želio?“
„Ne znam. Bila sam još pod inekcijama tako da ga nisam najbolje shvačala, ali uglavnom... Ponavljao je da razmislim kako zna da sam u bolnici, ali poklopila sam mu jer nisam imala volje pričati s njime!“
„Ne razumijem što mu to znači, ali dobro... Morat ću popričati s njime i reći mu da te napokon pusti na miru, tj. da i tebe i mene pusti na miru! Dođe mi da se preselim na drugu stranu Svijeta, ali znam da bi me i tamo našao.“
„Ne razumijem zbog čega te i dalje gnjavi kad si mu već rekao da mu se ne namjeravaš pridružiti!“
„Dobro pitanje, ljubavi, ali to ti je Igor Klimov, sin velikog kretenskog mafijaša Dragomira...“ –uzdahnuo je i prošao rukom kroz kosu. „Uglavnom... Dragomir nikada nije odustajao, a Igor se ugledao na njega!“

Klimnula sam glavom i neko ga vrijeme promatrala u tišini dok je on gledao u stol zamišljenim pogledom.

„Kad – tad će mu dosaditi.“ –rekla sam mu.

Podignuo je pogled prema meni, odmahnuo glavom i nasmijao se.

„Ne poznaješ ga.“ –nadodao je ozbiljim izrazom lica i glasom. „U Moskvi me proganjao, pa je moja mama pobjegla sa mnom. Pronašao me čak i u New Yorku, pa je mama pobjegla ovdje s Borisom i sa mnom.“
„I opet te ovdje našao...“ –nastavila sam i odmahnula glavom. „Baš je stalker!“

Nasmijao se.

„Hoćemo li se otići prošetati?“ –upitala sam ga.

Klimnuo je glavom, popio ono malo kave što mu je ostalo i dignuo se sa stolice. Obukla sam jaknu, te pogledala u stol vidjevši da je račun nestao. Okrenula sam se i primjetila da je Dimitri već stajao na kasi i plačao. Namrgodila sam se, prebacila torbu preko ramena i krenula prema izlazu. Pogledala sam da li me dečko pratio, a zatim izašla iz kafića.

„Zašto si morao platiti?!“ –prostrijelila sam ga pogledom.
„Zato.“ –odgovorio je, prebacio ruku preko mog ramena i privukao me k sebi.
„Znaš da to mrzim! Koliko sam ti to puta ponovila?!“
„Puno.“
„Zašto onda to i dalje radiš?!“
„Zato što si mi cura!“
„Još malo ćeš mi početi kupovati i neku odjeću!“
„To ti nije loša ideja!“
„Oh, jest! Mrzim kad mi netko nešto plača. Najrađe bih otišla raditi kako bi me ti pustio na miru!“

Nasmiješio se, poljubio me u obraz, ispustio ruku sa mog ramena i uhvatio moju.

„Ok, smirit ću se.“ –rekao je. „Neću ti više često plačati. Jesi li sad sretna?“
„Jesam!“ –klimnula sam glavom i nasmiješila mu se. „Sretna i zadovoljna!“

Poljubio mi je usne, pomilovao mi obraz, pa smo nastavili laganim korakom niz ulicu. Vani je bilo hladnjikavo vrijeme. Trudila sam se ne razmišljati o njemu kako mi slučajno ne bi bilo hladnije. Razmišljala sam o tome kako mi je zapravo bilo lijepo u onom trenutku, dok sam se držala sa Dimitrijem za ruku i dok smo šetali pustim gradom. Nikoga nije bilo po trotoarima; pretpostavljala sam da je to bilo zbog vremena, pa nitko nije bio raspoložen za izlazak.

Skrenuli smo na desno i krenuli prema centru grada jer smo se želji prošetati parkom. Vidjela sam svijetla iza sebe, pa sam se okrenula i primjetila da automobil prolazi onuda. Odlučila sam se ne obazirati na to, pa sam pogledala ponovno ispred sebe i nastavila razgovarati sa Dimitrijem.

Krajičkom oka sam vidjela da nam se automobil približava, pa sam povukla Dimitrija u stranu kako bismo ga pustili da prođe jer sam pretpostavljala da mu se žurilo. No... Zaustavio se pred nama.

„Divno...“ –prošaptao je Dimitri.
„Što je?“ –upitala sam ga zbunjeno.

Pokazao mi je prema autu. Primjetila sam da se prozor polako spušta, a ja sam odmah pretpostavila tko se skrivao iza njih. Igor je razvukao osmijeh od uha do uha, a ja sam zakolutala očima. Poželjela sam ga udariti šakom u glavu.

„Dobra večer, braco i šogorice!“ –nasmiješio se, otvorio vrata i izašao iz auta. „Kako se osjećate nakon nesreće?“
„Odjebi, Igor!“ –Dimitri je ljutito pogledao u njega.
„Zar nisi sretan što se brinem za vas?“
„Nisam baš. Pusti nas na miru!“
„Ah, braco, braco... Zar još nisi shvatio tko je skrivio nesreću?“

Dimitri je raširio oči, a ja sam pogledala zbunjeno u oboje. Moj dečko mi je ispustio ruku, prišao je bratu i ljutito ga uhvatio za majicu. Nekoliko je puta njime udario od auto, a ja sam šokirano gledala u ono što se događalo.

„Proklet bio!“ –vikao je Dimitri. „Pokušavao si nas ubiti?!“

Tek u onom trenutku sam shvačala što se događalo, što mi je Igor pokušavao natuknuti u bolnici. ON je bio kriv zbog naše nesreće i ON nam je pokušao nauditi. Pretpostavila sam da je meni pokušao nauditi kako bi natjerao Dimitrija da mu se pridruži.

Pogledala sam da Igorovi tjelohranitelji vade pištolje iz jakne, pa sam potrčala k njima kako bi ih zaustavila. Provukla sam se između Dimitrija i Igora, gurnula dečka malo dalje i okrenula se kako bih vidjela gdje su se tjelohranitelji nalazili. Stajali su na mjestu, držajući pištolj u ruci, a ja sam odahnula nadajući se da jedan od njih neće početi pucati.

„Smiri se!“ –pogledala sam u Dimitrija.
„Mora platiti!“ –pogledao je u mene bijesnim izrazom lica.
„Nemoj raditi nikakve gluposti. Idemo odavde!“
„Jessica...“
„Molim te, Dimitri! Ne želim da netko od nas dobije metak u glavu. Molim te, idemo!“

Maknuo je pogled s mene i pogledao prema bratu. Uzdahnula sam i povukla ga sa sobom. Stiskao je šake i, neprestano, gledao u Igora dok sam se ja trudila maknuti odandje. Nisam htjela da dođe do neke burnije svađe unatoč tome što sam htjela izudarati onog kretena jer nas je napao.

Izašli smo iz ulice, napokon, a on se počinjao opuštati iako je gledao ispred sebe ljutitim izrazom lica i naborenim čelom.

„Samo se smiri, ok?“ –uzvratila sam.
„Kako da se smirim kad nas je kreten pokušao ubiti?!“ –izderao se na mene.
„NE ZNAM!!! Ne deri se na mene jer ti nisam ja kriva zbog toga, znaš?!“
„Mogla si me pustiti da ga prebijem!“
„Pa da te ona upucaju?!“
„Barem bih umro nakon što bih njega prebio!“
„Stvarno si kreten, znaš?!“
„Hvala što te branim!“
„Ne želim da me braniš, pa da umreš zbog toga!!!“

Odmahnuo je glavom i ljutito pogledao u mene. Zakolutala sam očima, okrenula mu leđa i laganim se korakom udaljila.

„Gdje ideš?“ –uzviknuo je.
„Na bus.“ –proderala sam se. „I ne trebaš me pratiti!“
„Ok!“
„U redu!“

Skrenula sam na desno i nastavila hodati pustom ulicom prekriženih ruku na prsima. Bila sam bijesna na njega što ponekad nije razmišljao. Razumijela sam da je bio bijesan, ljut i zabrinut za mene, ali nije se mogao ponašati kao da nema mozak.

Čula sam korake iza sebe, pa sam se namrgodila i zastala.

„Rekla sam...“ –okrenula sam se, ali prije nego sam uspjela vidjeti nekoga osjetila sam nešto mokro na ustima.
„Laku noć, Jessica...“ –prošaptao je muški glas, a preda mnom se pojavila crnina.