Chapter 07: Dobre vijesti

Počinjao je još jedan školski dan. Ponedjeljak ujutro je bio najgori za učenike jer bi dva dana, za vikend, uživali u izlascima, opijali se i bili do kasno vani (osim štrebera, naravno, koji bi u ono doba dok su se svi zabavljali učili kako bi impresionirali profesore), a u nedjelja im ponekad ne bi bila dovoljna za oporavak.

Zbog tog razloga, naravno – i zbog kiše, nitko od nas nije bio na zraku već u hodnicima ili po razredima. Svi su pospano sjedili za stolom, a jedino su štreberi razgovarali o tome da li su znali napraviti zadatak iz matematike ili jesu li napravili referat iz povijesti kojeg smo morali napraviti tek u sljedećem polugodištu.

Zakolutala sam očima, duboko uzdahnula i pogledala na zidni sat. Još dvije minute su nedostajale do početka sata i očekivala sam da će za minutu i pol doći profesor, zatvoriti vrata i tako ostaviti učenike u hodniku da čekaju neko vrijeme. Krajičkom oka sam pogledala kraj sebe. Gaie nije bilo. Javila mi je da se osjeća loše i da će pokušati doći sutra u školu, a to je značilo da sam se ostatak dana trebala dosađivati i trčati po hodnicima tražeći Jesse-ja i Sama

„Ne miči se!“ –napomenuo je Dimitri.
„Zašto?!“ –poskočila sam sa stolice. „Buba mi je na leđima?! Buba mi je na leđima?! Sranje, Dimitri, zašto?!“

Nasmijao se.

„Nije ništa smiješno!“ –uzvratila sam preplašeno.

Ako se Jessica Mayer bojala nečega, onda su to bile bube; i visine, naravno, ali buba sam se užasavala.

„Smiješno je jer nema nikakvih buba u tvojoj blizini.“ –uzvratio je. „Gotov sam. Možeš se okrenuti!“

Zbunjeno sam se okrenula i primijetila da mi pružila papir na kojemu je bio neki crtež. Iznenadila sam se vidjevši svoj portret. Zurila sam ispred sebe, nagnula glavom na zid, zamišljenog pogleda.

„Wow!“ –pogledala sam u njega. „Čak izgledam ljepša nego uživo!“
„Ne budi šašava, Jess.“ –nasmiješio se.
„Želiš li ju?“
„Tebi ne treba?“
„Zašto? Mogu te gledati svaki dan!“

Maleni osmijeh mi se pojavio na licu, pa sam spustila pogled u papir na kojemu je bio moj portret. Odlično je crtao i bilo mi je drago što mi ga je dao. Već nekoliko njegov crteža sam imala kod kuće jer nikada ne bi bio zadovoljan, a ja sam bila oduševljena njegovim radom.

Čak mi je i Gaia bila ispričala da je profesorica likovnog (ja nisam upisala taj predmet jer mi crtanje jednostavno nikada nije išlo i bilo mi je žao zbog toga, ali nisam imala strpljenja) bila oduševljena njegovim radom i iznenadio bi ju kad bi rekao da je puno bolje mogao napraviti. Neki su ljudi jednostavno bili čudni.

Udarac me trgnuo iz razmišljanja. Okrenula sam se i, kao što sam i očekivala, profesor Povijesti bacio je dnevnog ga radni stol iz hodnika. Zakolutala sam očima i vidjela ga kako nasmiješeno ulazi u razred. Spremila sam crtež u bilježnicu i pogledom pratila njegove korake koji su me pomalo uspavljivali.

„Vidim da ste puno odmarali za vikend.“ –rekao je i stavio torbu na radni stol.
„Neki ljudi jednostavno cijeli radni tjedan rade!“ –nadodala sam.
„Naravno, Jessica! Toliko se naradite da je to čudo kako uspijete preživjeti bez da se odmorite.“
„Nego! Trebali biste slijediti naš primjer!“
„Naravno, naravno, Mayerice! Možda i hoću uskoro. Imam iznenađenje za vas. Nisam vam to želio reći prije nego budem siguran da mogu to učiniti!“
„Dati nam test iz kojeg će većina dobiti jedan?“
„Jessica!“ –pogledao me nadurenim pogledom. „Hoćete li prestati pričati?!“
„Oprostite.“ –nasmiješila sam se. „Mali mi je problem šutjeti i ne pričati ni sa kime kad Gaie nema!“
„Dosadna si!“
„Znam! Oprostite. Nastavite!“

Odmahnuo je glavom, a učenici su se počeli smijati.

„Uglavnom...“ –nastavio je. „Za mjesec dana drugi razred i vi idete na put. Odlučio sam vas odvesti u Dublin!“

U razredu su odjekivali uzvici i zviždanje. Svi su bili oduševljeni činjenicom da nas nekoliko dana neće biti u školi niti kod kuće i da ćemo uživati u drugoj državi. Osmjehnula sam se jer sam bila sretna zbog toga. Jedva sam čekala da nazovem Gaiju i ispričam joj za odličnu vijest jer smo nas dvije namjeravale po ljeti otputovati ondje s obzirom da nam je bila susjedna država. Naravno, namjeravale smo raditi jer nismo željele da nam roditelji plate put, ali ovoga puta si ga niti mi nećemo morati plaćati. Naša je škola uvijek plaćala razne izlete.

„Moraš voljeti školi.“ –rekla sam tiho.
„Samo u rijetkim trenutcima.“ –nadodao je Dimitri.

Pogledala sam u njega i klimnula glavom.

„Jedva čekam!“ –nacerila sam se. „Ideš?“
„Vidjet ću.“ –odgovorio je.

Oblikovala sam usta u slovo o ne shvaćajući zbog čega nije pozitivno odgovorio. Osjećala sam se čudno zbog njegovog odgovora, pa sam pogledala ispred sebe jer je profesor pljesnuo rukama kako bismo počeli sa novom lekcijom.

Otvorila sam bilježnicu, podignula kemijsku i počela šarati po zadnjoj stranici koja je već bila puna Gijinih i mojih potpisa, te raznih rečenica. Ponekad bismo se dopisivale, kako nas nitko ne bi čuo o čemu pričamo, pogotovo kad to profesori nisu smjeli čuti.

Isključila sam se iz stvarnosti i prepustila razmišljanju. Kad nam je profesor rekao za putovanje osjećala sam se sretno jer sam znala da ću provesti nekoliko dana sa Dimitrijem, ali kad mi je rekao da možda neće ići osjećala sam se užasno. Uzdahnuvši sam pogledala ispred sebe.

„Muči li te nešto u vezi Drugog Svjetskog rata, Jessica?“ –upitao me profesor.

Pogledala sam oko sebe i shvatila da učenici gledaju u mene. Pretpostavila sam da sam glasno uzdahnula i da su me svi čuli, pa sam porumenila.

„Naravno.“ –klimnula sam glavom. „Nije da mi je drago što su nacisti pobili veliki dio Svijeta.“

Klimnuo je glavom.

„Mogu li nastaviti ili nam morate još toga reći?“ –upitao me.
„Samo vi dajte.“ –mahnula sam rukom i nastavila šarati po bilježnici.

Nakon nekog vremena se napokon oglasilo zvono i kraj sebe. Mislila sam da onih četrdeset i pet minuta neće nikada proći. Podignula sam svoje stvari i izašla iz razreda.

„O, Jessica!“ –nasmiješeno će Sam. „Kako smo danas?“

Mahnula sam rukom i nastavila hodati dalje jer nisam bila raspoložena za razgovor. Popela sam se stepenicama na prvi kat na kojemu smo imali Engleski jezik. Iznenada sam osjetila nečiju ruku na svome ramenu. Pogledala sam u nju, te kraj sebe i vidjela Dimitrija ondje.

„Ako ću ti nedostajati, mogu ići.“ –rekao mi je nasmiješeno.
„Nisam znala da si toliko umišljen!“ –uzvratila sam i otvorila vrata učionice, primijetivši da je bila prazna.
„Ma svejedno sam mislio ići, ali htio sam vidjeti tvoju reakciju.“
„Što se mene tiče... ne moraš ići!“

Nasmiješio se, a ja sam svoje stvari stavila na stol. Okrenuvši se, vidjela sam ga pred sobom. Bio mi je toliko blizu, da sam se morala odmaknuti kako bih ga mogla pogledati u oči.

„Trebaš nešto?“ –upitala sam ga pomalo nervozno i uzbuđeno.
„Vy prekrasny!*“ –rekao je.
„Dimitri...“ –zaklopila sam oči. „Koliko ti se puta treba reći da te ne razumijem?!“
„Znam da me ne razumiješ, ali u tome i jest stvar. Mogu ti govoriti što god želiš, a da ti nećeš shvatiti!“
„Oh, da, savršeno! Možeš mi govoriti da sam kučka ili tko zna što, a ja ću te gledati osmijehom na licu! Hvala, Dimka, hvala.“
„Nisam nikada rekao nešto loše o tebi, a to to može reći i Boris. Pitaj ga! Znaš da je on izravan i sve će ti reći u lice!“

Klimnula sam glavom i prekrižila ruke na prsima.

„Zašto mi onda ti to ne možeš reći?“ –upitala sam ga nadureno.

Nastala je tišina među nama. Neko vrijeme me samo gledao ravno u oči dok sam ja čekala da mi prevodi ono što mi je rekao. U trenutku kad je prislonio svoju ruku na moje rame, prošao njome kroz kosu osjetila sam trnce kako mi prolaze tijelom i totalno sam zaboravila da sam se trebala praviti uvrijeđeno pred njime.

Prislonila sam svoje ruke na njegovim prsima i prišla mu podignuvši glavu prema njemu. Pogledao me ravno u oči. Izgledalo je mirno dok je meni srce ubrzano kucalo. Bila sam uzbuđena. Nisam znala zbog čega, ali bila sam toliko uzbuđena da jednostavno nisam znala što želim u onom trenutku.

Kad su se vrata otvorila, odgurnula sam ga od sebe i sjela za svojim stolom osjećajući kako počinjem kuhati iznutra. Znala sam da sam rumena na licu, tj. pretpostavila sam jer mi je lice gorjelo. Pogledala sam u prozor pokušavajući se smiriti, razmisliti što se dogodilo, zbog čega sam se onako ponijela i pogotovo: zbog čega sam bila onako glupa i zamalo ga poljubila. Poželjela sam, u onom trenutku, udariti glavom od stol jer mi je bilo užasno neugodno.

***

Za vrijeme marende, nakon trećeg sata, našla sam se sa Jesse-jem i Samom u školskoj kantini. Nažalost, kiša nije prestala padati, pa nismo željeli uopće izaći iz nje i otići u kafiću koji se nalazio kraj naše škole. Sjeli smo kraj prozora, gdje smo inače sjetili kad nismo imali volje za odlaziti negdje drugdje. Pogledala sam u prozor. Kišu nisam pretjerano podnosila, pogotovo ne kad bih bila u školi ili negdje izvan kuće, pa bih morala natrag. Znala sam da ću se smočiti.

„Što imaš s onim Rusom?“ –upitao me Sam.

Pogledala sam zbunjeno u njega.

„Čemu sada to pitanje?“ –uzvratila sam.
„Samo me zanima na čemu ste.“ –slegnuo je ramenima.
„Kao da će to išta promijeniti između tebe i mene!“
„Znači – istina je?!“
„Što to?!“
„Ma pusti ga! Ima te neke svoje uvrnute misli zbog čega me gnjavi svaki dan!“ –Jesse je zakolutao očima.
„Čime?“ –trepnula sam zbunjeno.
„Sviđa ti se Rus!“ –nadodao je Sam.

Zakolutala sam očima, odmahnula glavom i pogledala u prozor.

„Istina je, jelda?! Zbog toga mene ne želiš!“ –udario je rukom od stol.
„Prekini!“ –Jesse ga je prostrijelio pogledom.
„Što on ima, a ja nemem?!“
„Mozak!“

Podignuo je obrvu, a ja sam uzela svoje stvari i udaljila se od njegovog stola. Ponekad mi je mogao u samo nekoliko sekundi dignuti tlak, a nisam namjeravala biti ondje i prepirati se s njim.

Pogledala sam na zidni sat, nakon što sam izašla iz kantine. Uskoro nam je počinjao četvrti sat, pa sam požurila na prvi kat kako bi mi vrijeme brže prošlo.



*Prekrasna si.