|
|
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Ponovno sam ih otvorila i svijetlo mi je zabljeskalo u oči. Poskočila sam malo prisjetivši se farova automobila i udarca. Sjetila sam se nesreće u kojoj sam udarila glavom i zbog tog razloga me cijelo tijelo boljelo, a onda sam se prisjetila Dimitrija.
„Dimitri...“ –prošaptala sam njegovo ime.
Nekoliko puta sam trepnula kako bi mi se oči navikle na svijetlost, a zatim vidjela zabrinuti izraz lica svojih roditelja.
„Jessica, jesi li dobro?“ –upitala me mama milovajući me po licu.
„Samo me glava boli.“ –uzdahnula sam.
„Hoćeš da zovemo doktora?“ –nastavio je tata.
Odmahnula sam glavom.
„Samo se trebam odmoriti.“ –prislonila sam ruku na čelo i shvatila da imam flaster na njemu.
„Udarila si jako glavom. Imaš nekoliko šafova!“ –objasnio je tata.
„Predivno.“ –zakolutala sam očima.
„Jesi li sigurna da ne želiš da nekoga pozovome?!“ –uzvratila je mama.
Klimnula sam glavom, uzdahnula i prislonila glavu na jastuk. Mama mi je pomilovala lice, te me pokrila debelom dekom kako bi mi bilo ugodnije, kao što je to znala činiti kad sam bila mala. Gledala sam u prozor i, kao što sam mogla očekivati, bio je mrak. Na sreću, nisam prespavala cijelu noć i probudila se tek slijedeće jutro kao što sam to učinila kad je Tonya auto udarilo.
„Gdje je Tony?“ –pogledala sam u njih.
„Vani je.“ –odgovorila je mama. „Dimitri je s njime.“
„Možeš li ići po Dimitrija?“ –pogledala sam u tatu.
„Trenutno razgovara sa policijom, ali idem provjeriti da li je gotov.“
„Hvala.“
Klimnuo je glavom, prišao mi i poljubio me u čelo, a zatim izašao iz sobe.
„Mama...“ –pogledala sam zatim u nju.
„Reci, dušo?“ –upitala me.
„Možeš li pustiti Dimitrija i mene same. Molim te?“
„Naravno.“
Zahvalila sam joj se, a ona me poljubila i laganim se korakom udaljila od mog kreveta. Pogledala je još jednom u mene, prije nego je izašla iz sobe i zatvorila vrata, a ja sam duboko uzdahnula, okrenula se ponovno prema prozoru jer sam se osjećala jako umorno. Jedva sam čekala da vidim Dimitrija, uvjerim se da je dobro i da mogu zaspati na miru.
Čim sam čula da se vrata otvaraju, okrenula sam se i vidjela ga kako ulazi. Polako je zatvorio vrata i laganim mi se korakom približio. Uhvatila sam njegovu ruku kad ju je stavio na krevet i naši su se prsti isprepletali. Nježno je prošao slobodnom rukom po mojem licu, utisnuo poljubac u čelo, u nos, a zatim na usne, te me pogledao ravno u oči.
„Jesi li dobro?“ –upitao me tiho.
„Odlično sada kad si ti ovdje.“ –nasmiješila sam mu se.
„Neću dugo moći ostati.“
„Zašto?“
„Doktori nedaju. Čak su rekli tvojim roditeljima da odu kod kuće i da te pustimo da se odmoriš!“
„Odmorit ću se ako ti budeš bio ovdje!“
„Znaš da bih volio ostati, ali ne mogu. Ne smijem!“
Uzdahnula sam, a on je sjeo kraj mene i dalje me milovajući po licu kao da se želio uvjeriti da sam doista dobro. Podignula sam se, ali mi se zavrtilo u glavi, pa sam ju prislonila glavu natrag na jastuk, zaklopila oči i duboko uzdahnula.
„Jesi li dobro?“ –upitao me. „Trebam pozvati doktora?“
Odmahnula sam glavom.
„Samo mi se malo zavrtilo u glavi.“ –uzdahnula sam. „Bit ću ja dobro!“
„Vrijeme ti je za spavanje, ljubavi.“ –prošaptao mi je u uho svojim savršenim naglaskom.
Otvorila sam oči i prislonila svoju ruku na njegovom licu.
„Hoćeš li ostati ovdje barem dok ne zaspem?“ –upitala sam ga zijevajući. „Osjećam se nadrogirati, pa imam osjećaj da bih mogla zaspati svakog trena.“
„To ti je zbog inekcije protiv bolova.“ –uzvratio je nasmiješeno.
„Divota!“
Nasmijao se, a ja sam zaklopila oči. Osjetila sam njegove usne na svojima, pa sam mu lagano uzvratila jer nisam imala snage ni za što.
„Spokoinoi nochi, mladenets moi prekrasnyi!* “ –prošaptao mi je u uho, a to njegove prekrasne riječi bile su zadnje što sam čula.
Glasna zvonjava me probudila, pa sam otvorila naglo oči dok mi je glava i dalje pulsirala. Uhvatila sam se za nju, duboko uzdahnula i pogledala na ormarič gdje mi je bio mobitel. On je već neko vrijeme zvonio i vibrirao, pa sam ga poželjela baciti kroz prozor.
Pogledala sam prema njemu i shvatila da je vani još bio mrak. Bilo je moguće da je bila kasna noć, a nadala sam se da će jutro uskoro svanuti kako bih mogla izaći iz bolnice jer nisam željela ondje biti unatoč tome što sam spavala. Nadala sam se da će me pustiti ujutro jer su me morali pregledati i ustanoviti da slučajno neka nekakvih jačih problema s mojom glavom (barem sam tako čula od doktora kako pričaju dok sam bila u polu snu!).
Osoba koja me zvala na mobitel je bila užasno naporna i uporna. Nikako nije željela spustiti slušalicu, pa sam se morala natjerati podignuti ga i javiti se. Broj je bio sakriven i odmah sam pretpostavljala tko je to mogao biti.
„Halo?“ –javila sam se.
„Oh, Jessica, napokon sam te dobio.“ –uzvratio mi je Igor, kao što sam i pretpostavljala. „Mislio sam da ti se nešto desilo!“
„Što želiš?“
„Zar me ne bi trebalo zanimati kako se moja šogorica osjeća jer je u bolnici?“
„Kako znaš da sam ondje?“
„Slučajno smo se moji prijatelji i ja nalazili na mjesto nesreće.“
Nastala je tišina.
„Ne shvaćam te, Igore.“ –uzdahnula sam.
„Oh, samo trebaš dobro razmisliti, Jessica!“ –rekao je. „Upotrijebi mozak!“
„Nemam volje tratiti svoju energiju na tebe, zato me pusti na miru, molim te!“
„Draga...“
Odmaknula sam mobitel u stranu, spustila mu slušalicu i ugasila ga samo kako me ponovno ne bi nazvao. Doista nisam imala vremena, volje, a niti energije za prepirati se s njime, pa sam odlučila prekinuti onaj razgovor samo kako ne bih gubila strpljenje s njime.
Stavila sam ga natrag na svoje mjesto razmišljajući da li da ga ipak upalim u slučaju da me roditelji ili Dimitri zatrebaju, ali ipak sam ga odlučila pustiti ugašenog kako bih mogla spavati. Netko od njih je sutra trebao doći po mene i odvesti me doma, pa ću im objasniti zbog čega me nisu mogli dobiti.
Uzdahnuvši sam pogledala u prozor nadajući se da ću uskoro zaspati.
Sjedila sam na krevetu i čekala da netko dođe po mene. očekivala sam ih svakog trenutak jer je već prošlo tri popodne. Dimitri i tata su u ono doba već trebalo biti gotovi s onime što su radili, pa je netko od njih dvoje trebao doći po mene. Donekle sam se nadala da će Dimitri doći po mene kako bih ga mogla igrliti izljubiti, ali bilo bi mi drago da je i tata došao umjesto njega.
Podignula sam glavu kad su se vrata otvorila. Razvukla sam osmijeh od uha do uha kad sam vidjela da je Dimitri stajao na ulazu, spustila sam se sa kreveta i potrčala ga zagrliti. Zagrlio je i on mene snažno. Imala sam osjećaj kao da ga dugo nisam vidjela valjda zbog toga što nisam bila kod kuće već u bolnici, a kad je navečer otišao iz sobe spavala sam.
Podignuo je nježno moju bradu i poljubio me, a ja sam mu uzvratila uživajući u onom poljupcu. Obožavala sam kad me grlio, ljubio, dirao... jednostavno sam obožavala to što sam bila samo njegova i nadala sam se da ću biti zauvijek.
„Idemo?“ –upitala sam ga nakon nekoliko minuta.
„Može.“ –rekao je, obgrlio me rukom i izašli smo zajedno iz sobe. „Osjećaš li se bolje?“
„Da. Glavobolja je napokon prestala. Još me svako toliko zna rana zaboliti, ali ne obazirem se previše!“
„Drago mi je zbog toga. Baš mi je žao što se ono moralo dogoditi! Ne znam niti tko nas je udario zamalo. Policija je zapisala opis, ali sumnjam da će ga ikada naći! Nisam se fokusirati na prokleto auto kad si mi ti pala u nesvijest sa strane.“
Pogledala sam u njega. Izgledao je prilično uznemireno, pa sam se jače stisnula uz njega i izašla iz bolnice.
„Dobro sam sada, bez brige.“ –rekla sam mu.
„Vidim!“ –nasmiješio se. „Bila si užasno blijeda kad sam te pogledao! Ne želim to nikad više doživjeti!“
„Neću te više uplašiti: obećajem!“
„I bolje ti je!“
Nasmiješila sam mu se, poljubila ga, a zatim ušla u auto jer je on otvorio suvozačeva vrata.
„Društvo je kod tebe, samo da znaš.“ –uzvratio je ulazeći u auto.
„Ozbiljno?“ –pogledala sam u njega.
Klimnuo je glavom, stavio ključeve u bravu i okrenuo ga. Nekoliko je puta dao malo gasa, a zatim smo izašli iz parkirališta.
„Bili su uporni i nisu me slušali kad sam im govorio da bi te trebali pustiti da se odmoriš.“ –nastavio je. „Zabrinuli su se za tebe!“
„Žao mi je što sam vas sve zabrinula!“ –rekla sam. „I nema veze što su došli! Cijelu noć sam se odmarala, a i ujutro. Bilo mi je jako dosadno!“
„Žao mi je što nisam mogao prije doći!“
„Nema veze. Važno mi je da si ovdje sada! Osjećam se sigurnije.“
Osmijehnuo mi se i pomilovao mi ruku koju sam držala na koljenima.
„Jessica!“ –Gaia se dignula sa trosjeda i potrčala k meni.
Zagrlila me toliko snažno da sam napravila korak u nazad i prislonila na zid kako ne bih pala. Osjetila sam kako gubim zrak, pa sam ju potapšala po ređima jer nisam mogla ništa reći. Ispustila me, a ja sam duboko uzdahnula.
„Hvala Bogu što si dobro!“ –uzdahnula i ponovno me krenula zagrliti, ali zaustavila sam ju.
„Dobro sam, dobro sam. Nemaš se zbog čega brinuti!“ –nacerila sam joj se.
„Mislila sam da ću doživjeti infarkt kad mi nas je Dimitri nazvao iz bolnice!“
„Glavno je da sam sada dobro.“
Klimnula je glavom i sjela kraj Jesse-ja.
„Hvala što ste došli.“ –sjela sam na fotelju i podignula tanjur na kojemu je bio čokoladni kolač. „Niste se trebali zabrinuti za mene jer sam dobro, ali hvala što ste mi došli praviti društvo!“
„Ne laži.“ –rekao je Sam, a ja sam zbunjeno pogledala u njega kao i ostali. „Očekivala si da ćete Dimitri i ti biti zajedno, pa da ćete raditi što vam padne na pamet!“
Nasmijala sam se.
„Kako si pametan!“ –pokazala sam mu jezik.
„Znam!“ –ponosno se potapšao po prsima.
Nasmiješila sam mu se, odmahnula glavom i počela jesti svoj čokoladni kolač koji me užasno mamio. Društvo me cijelo vrijeme gnjavio sa raznim pitanjima o tome jesam li dobro, kakvi su nalazi, da li sam se jako udarila i postavljali su mi još razna glupa pitanja na kojima bih samo vrtila očima ili uzdahnivala jer sam im već odgovorila na ta pitanja, objasnila neke stvari. Naravno, nikada nisam spomenula sama sebi koliko su svi oni bili naporni i tvrdoglavi ponekad.
Chapter 25: Laku noć, Jessica
*Laku noć, moja prekrasna bebo!
