Chapter 06: Jesam li vam ikad rekla...

Još jedno jutro je svanulo. Dignula sam se protiv svoje volje jer sam jako kasno išla spavati. Učila sam Francuski, tj. pokušala sam ga naučiti, ali kako mi nije najbolje išlo, zaspala sam u dva ujutro za radnim stolom i probudila se oko četiri, pa se prebacila u krevet. Sada, u sedam sati ujutro, nisam znala ni gdje sam ni što sam i htjela sam se baciti natrag u krevet, ali znala sam da ne smijem.

Otišla sam oprati zube, isprati lice, pa sam počešljala kosu koja je bila čupava. Našminkala sam se na brzinu i, ovoga puta, odlučila staviti naočale, a ne leče jer nisam imala nikakve volje boriti se sa stavljanjem.

Izvukla sam crnu majicu dugih rukava iz ormara i jeans hlače iz ladice. Sjela sam na krevet, duboko uzdahnula i obukla se poluotvorenih očiju. Svako toliko bih čula svoje teško disanje, pa bih se pokušala razbutiti, ali znala sam da bi mi jedino jedna jutarnja kava mogla pomoći.

Uzela sam veliku crvenu torbu sa vješalice, stavila u nju potrebne stvari za školu i podignula crnu jeans jaknu u slučaju da mi bude hladno jer je zahladilo. Listopad je nedavno počeo, pa je dovelo hladnije vrijeme sa sobom.

Uzdahnula sam, otvorila vrata i spustila se niz stepenice. Nekoliko sam puta izostavila jednu, pa sam zamalo pala na pod, a i da sam pala... bilo bi mi svejedno; mislim da bi mi čak i bilo drago jer bih mogla ostati kod kuće sa uganutom nogom. Na sreću, nitko od roditelja nije znao da imam ispit danas, pa me ne bi natjerali da odem.

„Dobro jutro.“ –mama, tata i brat su me veselo pozdravili.

Prostrijelila sam ih pogledom.

„Ili možda ne!“ –nadodao je tata i podignuo novine kako bi se sakrio od mog ubojitog pogleda.
„Treba – mi – kava...“ –uzvratila sam.
„Izgledaš k'o zombi!“ –rekao je Tony.
„Izgledat ćeš i ti ako uskoro ne dobijem kavu.“ –unijela sam mu se u lice.
„Na šporetu ti je, zombi!“ –nasmiješeno će moja majka.

Okrenula sam se, uzdahnula i veliki mi se osmijeh pojavio na licu. Požurila sam po šalicu, stavila kavu i mlijeko u nju, promješala šećer i popila jedan gutljaj. Uzdahnuvši sam pogledala oko sebe. Roditelji i brat u se promatrali zbunjenim izrazom lica, a ja sam uživala u svojoj dozi kofeina unatoč tome što su neki govorili da je sve to do mozga, da on upravlja kako on želi, tj. kako mi mislimo da želimo. Nije me, iskreno, bilo briga, što je on želio. Bilo mi je bitno razbuditi se prije nego zaspem na nogama.

„Tko je Dimitri?“ –upitao me tata iznenada.

Ispljunula sam sve što sam imala u ustima.

„Jessica!“ –uzviknula je moja majka.
„Oprosti, oprosti!“ –govorila sam iskašljavajući se. „Ja ću to obrisati!“
„Nisam ni sumnjala u to. Znaš gdje stoji krpa!“

Klimnula sam glavom i izašla iz kuhinje ignorirajući tatu koji me nastavljao ispitivati o Dimitriju i o tome da li me on večer prije doveo kod kuće. Nisam znala kako je doznao za njega, ali bila sam sigurna da je to učinio moj mlađi brat kojeg sam u onom trenutku željela zadaviti.

Nisam znala niti zbog čega mi je bilo toliko neugodno razgovarati s tatom o njemu kad smo on i ja bili samo prijatelji iz razreda, srednje škole, a ne bi mi trebalo biti neugodno. Zastala sam na vratima prostorije u kojoj smo držali stvari za čiščenje poput sredstava, metle itd.

„Zar je moguće da mi se sviđa?“ –upitala sam samu sebe.

Odmahnuvši glavom odgovorila sam si na svoje pitanje jer je jednostavno bilo nemoguće da mi se on sviđa. Znala sam samo kako se zove, preziva, da je podrijetkom iz Rusije, da je neko vrijeme živio u New York, pa se doselio u London s Borisom, koji mu je bio najbolji prijatelj, i majkom. Nije u dobrim odnosima s tatom i polubratom. I još nešto sam znala o njemu: ima tako savršeno seksi naglasak zbog kojeg se topim svaki put kad ga čujem. Ali naravno, ne sviđa se on meni!

„Jessica, požuri!“ –uzviknula je mama.

Na sreću, prekinula me u razmišljanju. Trebala sam prestati toliko razmišljati o Dimitriju. Požurila sam, zatim, u kuhinju, obrisala pod i vratila stvari natrag na mjesto. Pogledala sam na zidni sat. Bilo je sedam i pol, pa sam otišla popiti kavu do kraja, zapravo, zaliti si još kave jer sam sve ispljunula na kuhinjski pod.

„Tko je Dimitri, mala?“ –tata je nasmiješeno stao kraj mene.
„Prijatelj iz razreda.“ –odgovorila sam smireno.
„Zašto se onda crveniš?“
„Ne crvenim se.“
„Oh, oh, crveniš se! Sviđa ti se, ha, ha?! Priznaj tati, Jess! Sviđa ti se mali Rus!“
„PREKINI!!!“

Na sreću, truba me spasila. Odahnula sam, uzela svoje stvari i odjurila iz kuhinje pozdravivši ukućane prije nego me netko od njih uspio zaustaviti. Vjerovala sam kako bi to moj tata mogao učiniti kako bi se raspitao da li je to Dimitri došao po mene s obzirom da je Mustang čekao pred vratima.

Zatvorila sam vrata i spustila se niz stepenice. Pogledala sam u kuhinjski prozor i primjetila svoje roditelje ondje. Nacerivši se su mi mahnuli, a ja sam im isplazila jezik i odmahnuvši glavom krenula prema automobilu. Već sam znala što će me dočekati kad se vratim kod kuće popodne, pa sam imala osjećaj da bih se mogla vratiti tek navečer.

Otvorila sam vrata stražnjeg automobila jer je Boris sjedio na suvozačevom, te sjela na na mjesto. Dimitri i on okrenuli su se prema meni.

„Nosiš naočale?“ –začuđeno će Dimitri.
„Da.“ –klimnula sam glavom.
„Rekao sam ti da ne vidi i da vjerojatno nosi nešto. Nosila si leće, jelda?“
„Inače ih nosim, ali po kući nosim naočale. Danas nisam imala volje stavljati ih!“
„Hah, vidiš, Dimka! Rekao sam ti ja, ali ne, ti mi nisi vjerovao!“
„Pričali ste o meni?“ –nasmiješila sam se.
„Naravno da jesmo!“ –Boris je klimnuo glavom. „Dimitri ne prestaje...“

Dimitri ga je udario šakom u ramena i zaradio jedan prijeteči pogled dok sam ga ja zbunjeno promatrao.

„Pochemu ty takoi durak?*“ –upitao ga je Dimitri.
„Pochemu by vam ne skazat' yei, chto ona vam ponravilas'?**“ –nastavio je Boris.
„Vy znaete, pochemu.***“
„Iz-za Igorya?****“

Kad je Boris spomenuo Igora Dimitri je klimnuo glavom dok sam ja i dalje zbunjeno gledala u njih dvoje ne shvačajući o čemu su razgovarali. Namrgođeno sam pogledala u stranu jer mi se nikako nije svidjelo što su pričali na ruskom preda mnom, a ja nisam ništa mogla razumijeti.

Ostatak vožnje smo proveli u tišini. Samo je radio davao znakove života u onom automobilu. Nisam znala što se dogodilo, o čemu su razgovarali, ali zbog spomena na ime Igor se Dimitri oneraspoložio. Gledao je namrgođeno, naborenog čela pred sobom, a mene je jako zanimalo o čemu je razmišljao.

Nije nam dugo trebalo do škole. Parkirao se na prvom slobodnom mjestu koje je pronašao, pa smo svi izašli vani iz automobila. Dimitri i ja smo hodali laganim korakom prema školi dok je Boris ubrzavao. Odlazio je prema našem društvu.

Očekivala sam da će se Sam i on početi prepirati jer su se uvijek svađali oko toga tko je bolji u košarci. Naravno, Sam je bio ozbiljan dok je ovaj drugi uživao u njegovom živciranju, pa ga je zezao neprestao. Jesse i Gaia nisu ni vidjeli da smo došli. Bili su zadubljeni u razgovor. Oboje su imali osmijeh na licu.

„Tko je Igor?“ –upitala sam Dimitrija.
„Moj polubrat.“ –odgovorio je gledajući ispred sebe, a onda me pogledao. „Zašto?“
„Jedino što sam uspjela razumijeti jest ime Igor, a tada si postao čudniji.“

Oblikovao je usta u slovo o, a zatim se nasmiješio prislonivši ruku na moje rame. Prošao je polako kroz moju kosu, a ja sam se ukupila na mjestu. Osjetila sam kako mi srce ubrzano kuca. Osjećala sam otkucaje po cijelome tijelu.

„Stvarno ti dobro stoje naočale.“ –rekao je nježno, svojim savršenim, ruskim naglaskom.

Tada mi se upalila “lampica“. Shvatila sam da mi se sviđa. Nastavila sam zuriti u njega dok me on promatrao ravno u oči, gledajući me svojim prekrasnim, zelenim, te malenim osmijehom na licu. Nisam mogla reći ništa. Ostala sam samo ondje, na mjestu, ispred njega.

„Mogu ti ukrasti Jess na par minuta?“ –iznenada se pojavila Gaia preda mnom.
„Ali kasnije mi ju vrati.“ –obgrlio me rukom i namignuo joj.

Moja prijateljica je oblikovala usta u slovo o i pogledala u mene upitnim izrazom lica čekajući da ja nešto kažem, ali nisam mogla jer sam još bila pod dojmom. Nisam znala što se događalo, ali znala sam da sam shvatila da mi se on sviđa, pa sam bila zbunjena.

„Jessica...?“ –pozvala me.
„A-ha...?“ –promrmljala sam.
„Ideš?“
„A-ha...“

Zakolutala je očima i povukla me sa sobom znajući da ja nisam mogla reagirati na njega pitanja. Okrenula sam se kako bih pogledala gdje se Dimitri nalazi. Stajao je na mjestu, podignuo ruku i mahnuo mi. Nasmiješila sam se polako, podignula ruku i nastavila hodati sa Gaijom.

„Što je ono?“ –upitala me kad smo se napokon zaustavili.
„Ono što?“ –podignula sam obrvu.
„Došla si sa Dimitrijem u školu.“
„Jučer smo se sreli, pa se ponudio da dođe po mene.“

Oblikovala je usta u slovo o, prekrižila ruke na prsima i pogledala me prijetečim pogledom.

„Nije ničeg bilo!“ –nasmijala sam se jer sam odmah shvatila na što je ciljala.
„Da, da! Kako da ne! Kako si ga jučer srela?! Gdje?! Daj, pričaj!“ –prodrmala me.
„Srela sam ga kad sam bila sa Tonyem u trgovačkom centru. Išla sam s Borisom i njime na biljar i otišla doma!“
„I ništa drugo?!“
„I ništa drugo.“

Pljesnula je rukama i pogledala u stranu.

„Kakvo razočarenje.“ –promrmljala je. „Hajde, idem te njemu vratiti. Rekla sam mu da ću te ukrasti na nekoliko minuta, pa ne želim da se oduži!“

Zakolutala sam očima. Još nisam imala snage priznati joj da mi se on sviđa jer sam bila pomalo zbunjena oko toga. Nisam znala da li je to samo prijateljsko sviđanje ili nešto drugo, ali kad budem bila sigurna u to: priznat ću joj.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.