Chapter 12: Za klavirom

Nekoliko tjedana kasnije

Gaia i ja sjedile smo za stolom dok su dečki igrali biljar. Svako toliko bih pogledala u njih kako bih se uvjerila da neće doći do neke svađe. Dimitri i Sam igrali su jedno protiv drugoga i promtrali se ljutitim izrazom lica. Nisam znala zbog čega, ali njih dvoje se jednostavno nisu podnosili i nitko ih nije moglo uvjeriti da bi bilo dobro da se počnu družiti kao prijatelji.

„I nikada više niste pričali o onome?“ –Gaia me prekinula iz razmišljanja.

Pogledala sam u nju, odmahnula glavom i podignula šalicu čaja od jagode i vanilije. Dimitri i ja više nismo spomenuli naš poljubac. Zapravo, nikad ga nismo ni spomenuli. On je počeo pričati o tome kako mu je žao, ali do riječi poljubac nikada nismo stigli zbog nesreće koja se dogodila mome bratu. Izgledalo je kao da smo totalno zaboravili na onaj događaj, odlučili ga zanemariti i nastaviti dalje kao da se ništa nije dogodilo.

I ja sam zaboravila na to, ali kako me najbolja prijateljica morala podsjetiti sada mi je ponovno bilo neugodno. Pogledala sam prema njemu i odlučila zanemariti onaj poljubac, kad je već on to činio.

„Zašto?“ –upitala me.
„Zato.“ –odgovorila sam.
„To baš i nije neki odgovor niti razlog.“
„Znam, ali... Jednostavno je puno lakše ovako, kad to ne spominjemo!“
„Ali... Poljubila si ga...“
„Ne podsjećaj me na to!“

Nasmiješila se.

„Nije baš smiješno, znaš?!“ –zakolutala sam očima. „Pogotovo nakon toga što me odbio!“
„Nisi ni pričala s njime o tome!“ –podsjetila me.
„Niti ne namjeravam pričati s njim o tome, čovječe. Ne želim da se uopće prisjeti toga! Sada kad si me ti prisjetila, neugodno mi je ponovno ga pogledati u lice!“
„Ma daj, Jessica! Ne razumijem zbog čega ti je toliko neugodno. Niste spavali skupa.“

Uzdahnula sam.

„Niste, jelda?!“ –šokirano me pogledala.
„O, Bože, Gaia!“ –odmahnula sam glavom. „Da smo spavali već bi to odavno znala!“

Klimnula je glavom. Krajičkom oka sam primjetila da mi Dimitri prilazi, pa sam se ukočila na mjestu nakon što sam razmišljala o našem kratkom i bezciljnom poljupcu.

„Ideš sa mnom?“ –upitao me.
„Gdje?“ –nakrivila sam zbunjeno glavom.
„Dečki su razmišljali o tome da odemo do grada na piće, a ja se moram uzeti novčanik kojeg sam zaboravio doma.“

Pogledala sam u Gaia koja mi je davala signale. Klimala je glavom i govorila mi, pokretima ruke, da će me ubiti ako ne odem s njim, na što sam ja zakolutala očima, ali se malo nasmijala. Pogledala sam u Dimitrija i klimnula glavom, te se dignula sa stolice oblačivši jaknu. Podignula sam torbicu i udaljila se od stola zajedno s Dimitrijem dok je društvo gledalo u nas. Zbunjeno sam im odvratila pogled, odmahnula glavom i nastavila hodati.

„Što je s Gaijom?“ –upitao me tiho.
„Dobro pitanje.“ –uzvratila sam.
„Zašto toliko bulje u nas?“
„Dobro pitanje!“
„Onda ćemo im dati razloga da bulje.“

Zbunjeno sam pogledala u njega, a on je nasmiješeno prebacio svoju ruku preko mog ramena i okrenuo se provjeriti da li ostali i dalje gledaju u nas dvoje. Nisam se uopće žalila. Što se mene ticalo, mogao me cijelo vrijeme tako grliti, ali pribojavala sam se da je mogao osjetiti kako mi srce zapravo dugo kuca.

„Da.“ –okrenuo se ponovno prema meni. „Sada čak i šokirano promatraju!“

Nasmiješila sam se.

***

Dimitri je živio sa Borisom i mamom u kućici koja je imala maleni vrti, prizemlje i prvi kat. Nikada nisam pitala zbog čega je i Boris živio s njima kad uopće nisu bili u rodu, ali kad mi Dimitri bude ( kad na vrbi rodi grožđe ) dobrovoljno počeo govoriti stvari o svome životu. Što se toga ticalo, ništa nisam znala o njemu, a to me pomalo vrijeđalo. Držao se distancirano, a mene to je iritiralo.

Kuća im je bila lijepa. Što je najbolje bilo, svaka prostorija je bila drugačije boje i preuređena jako modreno. Obožavala sam moderne stanove i jedva sam čekala da kupim svoj kako bih ga mogla preurediti kako god poželim, ali prvo sam morala zaraditi novac što će biti malo teško jer kakva sam ja budala još nisam odlučila koju fakultet ću upisati, a već je bio početak studenog.

„Ajme!“ –uzviknula sam kad je Dimitri upalio svijetlo u dnevnom boravku.
„Što je?“ –zbunjeno je pogledao u mene.
„Imaš klavir?!“
„Da. Mama je profesorica klavira i čak i drži privatne satove djeci iz jako bogatih obitelji.“
„Waw... Prekrasan je!“
„Čemu takva euforija?“
„Dragi moj Dimka, ja sam sedam godina svirala klavir!“
„Ozbiljno?“ –pogledao me iznenađeno. „Nikad mi se nisi pohvalila!“
„Nikad nismo došli do toga!“ –slegnula sam ramenima.
„Sviraj mi nešto.“
„Sada?!“
„Da.“
„Ali... Ali... Nisam svirala godinu dana!“
„Nije bitno. Sviraj mi!“

Uzdahnula sam, prostrijelila ga pogledom i sjela za klavirom podignuvši crni poklopac koji je skrivao bijelo – crne tipke. Lagala sam mu. Skoro svaki dan sam svirala kad bih bila kod kuće i ne bih znala što raditi, ali nadala sam se da će mi reći da mu ne moram svirati. Bilo mi je neugodno svirati pred nekime koji me nije znao godinama i to pogotovo pred osobom čija je majka bila profesorica klavira, ali... ono je bio Dimitri.

„Ova me pjesma podsjeća na tebe.“ –rekla sam mu pogedavši ga na kraju.

Nasmiješio mi se.


Don’t know much about your life.
Don’t know much about your world, but
Don’t want to be alone tonight,
On this planet they call earth.


Pjesma Taking Chances od Lee Michele me dosta podsjećala na situaciju koja se odvijala na Dimitrija i mene, pogotovo prva kitica.


But what do you say to taking chances,
What do you say to jumping off the edge?
Never knowing if there’s solid ground below
Or hand to hold, or hell to pay,
What do you say,
What do you say?


Svirala sam zatvorenih očiju i pjevušeći pjesmu na glas. Bilo bi mi neugodno kad bih svirala i vidjela da gleda u mene. Onako sam se lakše opuštala pred osobom koja me nikada nije vidjela da sviram.


And I had my heart beating down,
But I always come back for more, yeah.
There’s nothing like love to pull you up,
When you’re laying down on the floor there.
So talk to me, talk to me,
Like lovers do.
Yeah walk with me, walk with me,
Like lovers do,
Like lovers do.


Približavala sam se kraju. Ispjevala sam još jednom refren pjesme, zadnje note i... otvorila oči prestajući svirati. Primjetila sam da mi je Dimitri bio jako blizu.

„Što kažeš?“ –promrmljala sam.

Prišao mi je bliže, bez rijeći, dok sam ja čekala da odgovori na moje pitanje. Njegovo je lice bilo udaljeno od mojeg svega nekoliko centimetara. Gledao me ravno u oči. Mogla sam vidjeti njegove zelene, velike i prekrasne oči, sebe u njima.

„Jessica...?“ –prošaptao je nježno, svojim savršenim ruskim naglaskom.
„Dimka...?“ –uzvratila sam jedino tiho kao i on.
„Mogu li...“
„DIMKA!!!“ –prekinuo ga je ženski glas.
„Moja mama.“ –rekao je i odmaknuo se od mene.

Pogledala sam prema ulazu i dignula se odmah sa stolice jer nisam znala jesam li smjela biti za klavirom. Čula sam potpetice koje su odjekivale hodnikom, a meni je srce ubrzano kucalo zbog toga što nisam znala što će se dogoditi kad dođe, kakva je ona žena... Bila sam uplašena i razmišljala o tome da joj se neću svidjeti.

„Zar nisi trebao...“ –zakoračila je u dnevni boravak.

Oblikovala je usta u slovo o kad me vidjela, a ja sam joj se malo nasmiješila. Njegova je majka bila prekrasna žena. Bila je otprilike moje visine, mršava i jako zgodna za svoje godine. Pretpostavila sam da je bila u kasnim tridesetim godinama. Imala je ravnu crnu kosu, zelene velike oči i oblačila se moderno, za majku.

„Nisam znala da imaš društvo.“ –rekla je.
„Došli smo samo po moj novčanik!“ –odgovorio je Dimitri. „Usput, Jessica, ovo je moja mama Evelyn!“
„Drago mi je, gđo Klimov.“ –uzvratila sam i ispružila joj ruku.
„Samo Evelyn, Jessica.“

Klimnula sam glavom.

„Mi idemo sada. Vidimo se kasnije, mama!“ –rekao joj je i povukao me sa sobom.
„Do viđenja!“ –pozdravila sam ju prije nego smo izašli iz dnevnog boravka.

***

Do grada smo se vozili u tišini. Nisam znala zbog čega je on šutio, ali meni je bilo neugodno nakon onoga što se dogodilo za klavirom. Naravno, jako me zanimalo što mi je želio reći u trenutku kad su nam se usne zamalo spojile, ali nisam bila dovoljno hrabra da započnem razgovor o tome.

Dimitriju je zazvonio mobitel. Pretpostavila sam da nas netko od društva zove kako bi se osigurali da dolazimo.

„Chto vy hotite, Igor?!*“ –upitao je Dimitri ljutitim glasom.

Pogledala sam u njega. Prevarila sam se kad sam pomislila da su to bili naši prijatelji. Nadala sam se da će razgovor kratko trajati jer svaki put bi se posvađali, pa bi bio živčan, a nisam voljela kad je živčanio.

„Vy mne nuzhny! Syeichas!**“ –začula sam Igorov glas s druge strane slušalice.
„YA ne hochu s toboi pogovorit'! YA uzhe govoril vam! YA yeshche chto-to delat'!***“
„Ty dolzhen!****“
„Ili chto?*****“
„YA znayu, u vas yest' podruga. Jessica, ne tak li?******“
„Srazu yebat' sebya, Igor'!*******“ –Dimitri i bijesno udario mobitelom od volan.
„Je li sve u redu?“ –upitala sam preplašeno.
„NE!“ –proderao se.

Pogledala sam u stranu.

„Najbolje je da se makneš od mene.“ –prošaptao je.
„Zašto?“ –upitala sam ga iznenađeno.
„Nisi... Nije pametno da budeš u mojoj blizini! Što više... to bolje...“
„Ali zašto?!“
„Zato jer ja tako kažem, ok?!“

Ljutito sam pogledala u njega.

„Zaustavi auto!“ –viknula sam, a on me poslušao. „Ideš mi na živce!!!“

Promatrao me u tišini.

„Ponašaš se kao da sam neka lutka!“ –nastavljala sam se derati. „Igraš se sa mnom kad ti je do zabave, a kad ti ona dopizdi samo me baciš u kut! Kad već želiš da se maknem od tebe, to ću učiniti dobrovoljno jer me iritira tvoje ponašanje prema meni!“
„Jessica....“ –udahnuo je.
„Začepi!!!“ –otvorila sam vrata automobila, izašla iz njega i ubrzanim korakom se udaljila odandje.

Učinilo mi se da je Dimitri prozvao moje ime, ali nisam se namjeravala okrenuti.


*Što želiš, Igor?!
**Trebam te! Sada!
***Ja ne želim pričati s tobom! Već sam ti to rekao! Imam nešto drugo za raditi.
****Moraš.
*****Ili što?
******Znam da imaš curu. Jessica, jelda?
*******Jebi se, Igor!