Chapter 11: Što bi bilo da ga nije bilo?

Maleno i krhko tijelo moga brata palo je nedaleko od bijelog automobila koji ga je udario. Šokirano sam stajala na mjestu dok mi je srce ubrzano kucalo. Gledala sam u njegovo tijelo koje je ležalo na crnom asfaltu dok su ljudi trčali prema njemu. Vidjela sam i da je Dimitri potrčao ondje, ali nisam se mogla uključiti, odlijepiti s onog mjesta i pogledali što se dešavalo u s Tonyem. Osjetila sam kako mi suze kližu niz lice, srce ubrzano kuca i polako mi se počinje vrtiti u glavi. Oko mene su se svi derali, a ja nisam ništa mogla čuti. Osjećala sam se bespomoćno.

„JESSICA!!!“ –trgnula sam se tek kad sam čula Dimitrijev glas.

Vidjela sam kako podiže moga brata sa poda, pa sam potrčala k njima. Primjetila sam da moj brat krvari, da mu je veliki dio lica bilo crveno, a ja sam počinjala gubiti svijest. Duboko i teško sam disala.

„Jessica, trebam te!“ –uzviknuo je Dimitri.

Pogledala sam u njega.

„Uđi u auto. Idemo na Hitnu!“ –rekao je.

Poslušala sam ga. On je sjeo na vozačevo mjesto, a ja iza, s bratom. Počela sam drhtati kad sam ga vidjela kako krvavo, bez svijesti, leži kraj mene. Opipala sam da li mu srce još kuca. Odahnula sam, ali to nije značilo da je bilo sve kako treba. Bilo mu je bilo sve sporije i sporije, a on nije otvarao oči.

„Molim Te...“ –jecala sam. „Nemoj mi ga uzeti! Molim Te...“

Prekrila sam usta rukom i tiho jecala kako me nitko ne bi čuo.

„Dimitri, požuri! Molim te, požuri!“ –vikala sam uplakano.
„Evo, evo! Blizu smo!“ –uzvratio je.

Milovala sam Tonyevu glavu, pokušavala zaustaviti krvarenje svijetlo plavom majicom koju sam skinula sa sebe, ali ništa nije pomagalo jer je ona postajala crvena. Molila sam se u sebi da mi ga Bog ne uzme, da ne dopusti da umre jer je još bio mlad. Nije to smio dopustiti. Nije smio dopustiti da onakvo prekrasno dijete izgubi život.

Čula sam kočenje, pa sam podignula glavu i vidjela da se auto zaustavilo ispred bolnice. Dimitri je izašao iz auta, otvorio stražnja vrata i podignuo oprezno Tonya sa sjedala. Potrčao je prema vratima bolnice, a ja sam otišla za njim.

„Trebamo pomoć!“ –viknuo je.

Nekoliko se osoblja okrenulo prema nama.

„Zovi operacijsku salu!“ –proderao se jedan doktor i potrčao k nama zajedno s nekoliko medicinskih tehničara. „Što se dogodilo?“
„Auto ga je udario. Gadno krvari!“ –odgovorio je Dimitri.

Klimnuo je glavom. Doktor je preuzeo moga brata i potrčao niz hodnik zajedno s njime. Vrata su se zatvorila, a oni su nestali s Tonyem. Šokirano sam gledala u bijela vrata dok sam i dalje plakala, drhtala od šoka i straha. Osjećala sam se užasno, slabo... Sve mutnije sam počinjala vidjeti.

„Ne, ne, ne...“ –ponavljao je Dimitri i uhvatio me prije nego sam pala na pod.

Nježno, ali čvrsto me podignuo i stavio na stolicu. Duboko sam uzdahnula, prislonila ruku na glavu i trudila se biti pribrana, ali nisam mogla. Drhtala sam, jecala i mrmljala nešto što nisam shvačala zbog toga što sam bila pod šokom.

„Slušaj me...“ –začula sam njegov glas. „Jessica, slušaj me!“

Podignula sam glavu i trepnula jer su mi oči bile pune suza. Prislonio je dlan na moj vreli obraz i obrisao suze.

„Sve će biti ok!“ –rekao je.

Odmahnula sam glavom i ponovno zajecala prislonivši glavu na njegovim prsima.

„O Bože, Dimka...“ –promrmljala sam. „Što ako ne bude dobro?! Što ako..... ako umre?!“
„Ne govori gluposti!“ –prodrmao me i natjerao da ga pogledam. „Bit će on dobro, vidjet ćeš!“
„Moram...“ –uzdahnula sam. „Moram zvati mamu...“
„Ja ću to obaviti, a ti se idi srediti u WC-u. Puna si krvi!“
„Nema potrebe.“
„Idi, molim te!“

Odmahnula sam glavom. Ispružila sam mu mobitel kako bi mogao nazvati moje roditelje, te se natjerala dignuti sa stolice. Osjećala sam kako mi noge klecaju, ali on me čvrsto držao. Nije imao pojma koliko mi je značila njegova blizina u onom trenutku. Potapšala sam ga po prsima i laganim se korakom udaljila od njega.

WC se nalazilo u blizini čekaonice u kojoj se on nalazio. Gurnula sam vrata. Na sreću, nikoga ondje nije bilo. Stala sam pred ogledalom primjetivši da sam užasno blijeda. Tek tada sam vidjela koliko je moja majica zapravo bila umrljana krvlju, a moje lice i vrat također.

Pregrizla sam usnu, zajecala i kleknula na pod jer nisam mogla više stajati na nogama. Nagnula sam se na zid, sklupčala koljena i stavila glavu na njih tiho jecajući. Drhtala sam. Osjećala sam kako mi cijelo tijelo drhti, otkucaji srca su bili toliko ubrzani da sam ih osjećala svugdje... na svakoj žilici... po cijelome tijelu. Počinjala sam sve teže i teže disati.

Čula sam škripanje vratiju, pa sam se pokušala pribrati.

„Jess...“ –prošaptao je moje ime svojim savršenim naglaskom.

Podignula sam pogled prema njemu, obrisala suze i duboko uzdahnula. Dimitri je uzdahnuo zajedno sa mnom, te kleknuo preda mnom.

„Jessica...“ –prozvao me.
„Puna sam krvi, Dimitri!“ –prošaptala sam gledajući u svoje ruke. „Puna sam njegove krvi...“
„Smiri se...“
„Ja... J-Ja... sam... kriva...“
„Ne pričaj gluposti!“
„Trebala sam ga zaustaviti. Vikala sam da stane, ali nije! Jesi li čuo, Dimitri?! Jesi li čuo da sam ga dozvala?!“
„Jesam, Jess.“
„Ja sam kriva! O Bože... ako umre...“
„Neće umrijeti! Prekini to govoriti! Prekini se kriviti!!!“

Htjela sam nešto reći, ali nisam mogla jer sam ponovno zajecala prekrivši lice svojim krvavim rukama. Čula sam da se primaknuo i osjetila njegov snažan, čvrst, utješan zagrljaj. I ja sam ga snažno zagrlila, prislonivši svoju glavu na njegovim prsima. Pokušala sam se natjerati da ne plačem više, ali nisam mogla. Jecala sam od boli i tuge. Osjetila sam da mi cijelo tijelo drhti.

„Smiri se, Jessica, smiri se!“ –ponavljao je, šaputajući i nježno milovajući moju kosu.
„Treb-Trebam dočekati mamu i tatu.“ –prošaptala sam. „Trebam im objasniti što sam učinila!“
„Pre – ki – ni!!!“ –odmaknuo me od sebe i podignuo mi bradu kako bih ga pogledala u oči. „Nije to bila tvoja krivica!“
„Ali...“
„Pst... Samo se smiri, ok?“

Klimnula sam glavom i uzdahnula.

„Skini majice.“ –rekao je. „Moramo ti obrisati kriv. Dat ću ti ja jednu svoju majicu jer ih već imam previše.“

Klimnula sam glavom i poslušno skinula odjeću sa sebe. Našla sam se pred njim u uskoj plavoj potkošulji. Nježno je prošao bijelim, mokrim ručnikom po mome licu gledajući me ravno u oči. Da nije bilo one tragedije, sada bih vjerojatno bila crvena poput paprike, ali nisam razmišljala o onome što je činio. U glavi su mi se vrtila razna pitanja vezana za moga brata.

„Kako možeš biti tako smiren?“ –upitala sam ga.
„Pa...“ –promrmljao je. „U Moskvi i New Yorku sam izgubio nekoliko prijatelja. Iskrvarili su mi pred očima.“
„Sranje... Žao mi je!“
„I meni jest. Navikao sam se na krv. Tužno, ali istinito! Uostalom... Bih li ti mogao biti potpora da nisam smiren?“

Odmahnula sam glavom, a on mi se nasmiješio. Prošao je oprezno ručnikom iznad mojih grudi i tek tada sam zadrhtala, tek tada mi je postajalo neugodno.

„Oprosti.“ –promrmljao je i maknuo ručnik od mene. „Idem po majicu u autu. Dolazim odmah, ok?“

Klimnula sam glavom.

„Nemoj se slomiti, ok?“ –uzvratio je.

Klimnula sam glavom, a on mi se nasmiješio, utisnuo poljubac u čelo i izašao iz one prostorije. Dignula sam se sa poda čvrto odlučivši da moram biti jaka zbog obitelji, sebe i... Dimitrija koji se jako trudio držati me pribranu. Stala sam pred ogledalom i ručnikom prošla na mjestima tijela na kojemu se krv moga brata nalazila. Osjetila sam kako mi srce ubrzano kuca, pa sam odmahnula glavom pokušavajući biti hrabra.

Nakon nekoliko minuta mi je Dimitri donio svoju majicu rekavši mi da će me pričekati u čekaonici. Nije mi trebalo dugo vremena da se sredim, isperem lice koje je bilo puno crne maskare. Nakon što sam skupila hrabrost, izašla sam iz one prostorije i uputila se u čekaonicu.

Pogledavši prema vratima vidjela sam roditelje kako ulaze u bolnicu i skamenula sam se.

„Jessica!“ –prišli su mi.

Mama je imala uplakano lice, a tata preplašeno. Molila sam se da ne padnem u nesvijest, da ne puknem i ponovno počnem plakati.

„Tako mi je žao.“ –prošaptala sam.
„Gdje je?!“ –upitala me mama prodržavši me. „Gdje je, Jessica?!“
„Smiri se, Juliette, smiri se!“ –uzvratio je moj otac.
„Operiraju ga.“
„O, Bože!“

Zaklopila sam oči. Mamin urlik je odjeknuo hodnikom, a ja nisam mogla ostati ondje znajući da bih se ponovno mogla rasplakati. Prošla sam kraj njih i požurila prema vratima koja su vodila u privatnoj čekaonici. Zatvorila sam vrata, sjela na trosjed i zaklopivši oči podignula glavu prema stropu. Srce mi je luđački tuklo.

„Trebaš li društvo?“ –začula sam Dimitrija nakon što su se vrata otvorila.

Trnci su me prošli kad sam čula njegov savršeno duboki glas, ruski naglasak. Otvorila sam oči i klimnula glavom, a on je zatvorio vrata. Prišao mi je, sjeo kraj mene i pogledao me nježnim pogledom. Nagnula sam se na njegovim prsima i zaklopila oči slušajući otkucaje njegovog srca, a on se nije požalio. Umjesto toga, obgrlio me rukom, nježno me milovajući po kosi.

Bilo mi je jako drago što se nalazio ondje. Nisam mogla opisati osjećaj kakav mi je prolazio tijelom dok sam osjećala svoje dodire na sebi.

***

Probudio me muški tihi glas. Otvarajući svoje oči primjetila sam da sam i dalje u Dimitrijevom zagrljaju, da ležim ispod debele i tople deke. Nisam se još namjeravala dignuti, niti mu pokazati da sam budna jer je razgovarao na mobitel, a ja sam i dalje htjela uživati u njegovom zagrljaju. Osjećala sam se sigurno i odlično, pa sam zaklopila oči i odlučila pričekati da prekine razgovor. I dalje me nježno milovao po kosi; opuštao me time.

„Ostav'te menya!*“ –rekao je pomalo ljutitim glasom.
„Dimka, Dimka ... Malen'kii brat ... Vy dolzhny poiti so mnoi!**“ –čula sam i drugi glas sa druge strane slušalice, ali naravno... ništa nisam razumijela.
„Igor', ya uzhe skazal vam, chto ya ne hochu, chtoby postupali s toboi! Poshel na hui, i delat' to, chto vy hotite v svoyei zhizni, no ne trogaite menya!***"
„Odin den' ... Dimka ... Vy pridete menya naidesh'!****"
„Poshel na hui!*****“ –uzvratio je i ljutito poklopio slušalicu.

Duboko uzdahnuvši, prislonio je ruku na glavu, zaklopio oči i ljutito stao stiskati šaku. Slušala sam njegove otkucaje srca koji su se ubrzali. Pretpostavila sam da se posvađao sa polubratom jer sam jedino razumjela ime Igor, što i nije bilo toliko teško za razumijeti.

„Je li sve u redu?“ –upitala sam ga.
„Jess...“ –spustio je pogled prema meni iznenađenog izraza lica. „Nisam znao da si budna?“
„Slučajno sam se probudila dok si pričao sa bratom.“ –odgovorila sam i pomaknula se od njega. „Pretpostavila sam da je to bio on, jelda?“

Klimnuo je glavom. Pogledala sam u prozor. Vidjela sam da je vani još svijetlo.

„Koliko je sati?“ –upitala sam.
„Šest i pol.“ –odgovorio je.
„Šest i pol?! Zar ne bi trebao biti mrak vani?!“
„Jessica...“
„Da...?!“
„Šest i pol ujutro je!“

Oblikovala sam usta u slovo o i šokirano ga promatrala, a on mi se nasmiješio.

„Toliko sam spavala?!“ –šokirala sam se.
„Da.“ –odgovorio je nasmiješeno. „Bila si užasno umorna.“
„Tony?“
„On je dobro. Sinoć mi je tvoj tata došao javiti da je operacija dobro prošla i da je izvan životne opasnosti. Tvoji su roditelji s njim trenutno, ali ne znam da li se još probudio!“

Razvukla sam osmijeh od uha do uha. Nije ni mogao znati koliko sam sretna bila što sam čula onu prekrasnu vijest, pa sam ga zbog toga i snažno zagrlila jer sam imala osjećaj da to moram učiniti.

„Upoznao si moje roditelje?“ –upitala sam ga odmaknuvši se od njega.
„Da. Simpatični su.“ –odgovorio je klimnuvši glavom.
„Znam!“

Nasmiješio se.

„Usput...“ –nadodala sam jer sam tek tada počela razmišljati o tome. „Bio si ovdje cijelu noć?“

Klimnuo je glavom, a ja sam oblikovala usta u slovo o ne vjerovajući u ono što je rekao. Naravno da mi je bilo drago zbog toga jer sam mogla uživati u njegovom zagrljaju (iako to nisam znala!) cijelo popodne i cijelu noć, ali bilo mi je neugodno.

Kad su se vrata otvorila oboje smo se okrenuli prema njima, a na ulazu je stajao tata.

„Tony je budan i traži tebe.“ –pogledao me nasmiješeno.

Dignula sam se odmah sa trosjeda. Tata se udaljio od one prostorije, a ja sam se okrenula prema Dimitriju.

„Hvala ti puno što si ostao uz mene cijelo vrijeme. Jako to cijenim!“ –uzvratila sam.
„Kako tako ćeš mi se odužiti!“ –namignuo mi je, a ja sam se nasmijala. „Vidimo se sutra u školi, ako budeš dolazila. Idem sada spavati i pozdravi Tonya!“
„Znaš da hoću. Hvala ti još jednom i vidmo se sutra!“

Prišao mi je, utisnuo poljubac na moje čelo i izašao iz one prostorije. Pogledala sam za njim, a on je koračao laganim korakom prema izlazu. Nasmiješeno sam se okrenula i požurila za tatom koji me čekao ispred vratiju. Pretpostavila sam da je ono bila soba moga brata.

„Dimitri je jak dobar dečko.“ –rekao mi je.

Klimnula sam glavom, otvorila vrata i nasmiješila se ugledavši Tonya kako se igra s robotom dok je mama pričala s njime.

„Jess...“ –pogledao me nasmiješeno.

Potrčala sam k njemu i zagrlila ga nježno kako ga ne bih povrijedila. Pretpostavljala sam da ga je još tijelo boljelo. Nisam se mogla suspregnuti i pustila sam da suze radosnice prokližu niz moje lice.



*Ostavi me!
**Dimka, Dimka... mali brate... Trebao bi doći sa mnom!
***Igor, već sam ti rekao da neću doći s tobom! Jebi se i radi sa svojim životom što god želiš, ali nemoj mene dirati!
****Jednoga dana... Dimka... Doći ćeš me potražiti!
*****Jebi se!