Chapter 4: Laboratorijski partneri

Još jedno jutro je svanulo. Ovoga puta me nitko nije trebao buditi: niti roditelji niti alarm kojeg sam ugasila prije nego je počeo zvoniti. Probudila sam se prije šest i pol i nisam mogla nastaviti sa spavanjem. Pokušala sam se natjerati, ali čim sam vidjela da su prve zrake Sunca ušle u moju sobu, otvorila sam široko oči i nastavila buljiti u strop.

Dignula sam se sa kreveta i prišla prozoru. Vani je bilo lijepo vrijeme. Primijetila sam nekoliko bijelih oblaka na plavom nebu i da se grane stabla u blizini mog prozora ljuljaju na vjetru. Bila sam sretna što barem nije bilo traga kiši.

Otvorila sam ormar, izvukla crne jeans hlače iz njega i bacila ih na krevet kojeg sam napravila čim sam se dignula iz njega. Iritiralo bi me kad bih vidjela krajičkom oka da nešto nije na svome mjestu, pa bih pustila sve što bih radila u onom trenutku i obaviti ono što mi je smetalo.

Izvukla sam, također, ljubičastu majicu i jednu crnu dužih rukava. Znala sam da se približavalo hladnije vrijeme, a s obzirom da je u zadnjih par dana puhao hladniji vjetar, temperatura se snizila za desetak stupnjeva.

Nakon što sam izabrala što ću obući, podignula sam kosu u punđu i otišla se istuširati kako bih se što prije razbudila. Osjećala sam se umorno zbog toga što sam se rano probudila, a otišla kasno spavati jer sam surfala po Internetu do kasno i zbog toga sam se sada osjećala užasno. Znala sam da će mi jedno jutarnje tuširanje dobro doći i da ću se osjećati bolje.

***

Uvukla sam crnu starku na lijevu nogu pjevušeći pjesmu koju sam slušala preko iPod. Da mi je netko u onom trenutku ušao u sobu bi vjerojatno pomislio da sam luda jer sam poskočila s kreveta, počela se vrtjeti po prostoriji i pjevati pjesmu koja mi je svirala u ušima. Nisam znala koliko sam glasna bila; nije me bilo ni briga da li sam se derala, ali osjećala sam se fantastično.

Tek nakon što je pjesma završila, sam ugasila iPod, uzela stvari sa radnog stola i pogledala u vrata kako bih se uvjerila da doista nikoga nije bilo. Na sreću, nikoga osim moje obitelji u onom trenutku nije bilo kod kuće, pa njima više nije ni bilo čudno što sam radila u svojoj sobi. Bilo bi mi neugodno da me netko drugi pronašao, netko tko se ne bi trebao nalaziti ondje.

Nasmijala sam se prisjetivši se trenutka kad sam mislila da sam balerina, tj. kad sam glumila jednu od njih i počela se vrtjeti po sobi zaboravivši na to da je moja majka počistila parkete i ulaštila ih. Spotaknula sam se preko staklenog stola, pala na drugu stranu i slomila nogu i tada sam shvatila da je moja kratka karijera balerine bila gotova.

Mama i tata su – doslovno – s nama zamalo doživjeli živčani slom. Jednom smo se sestra i ja igrale oko zaleđenog jezera, pa je ona pala u njega i zamalo se utopila. Na sreću, u blizini su se nalazili naši susjedi, pa su je izvukli na vrijeme. Anthony je pak završio u bolnici kad su ga ose ubole, a bio je alergičan na njih. Tada su mu bile tri godine i zamalo je preminuo. Nismo ni znali da je bio alergičan.

„Teško je biti roditelj.“ –pomislila sam na glas.

Slegnuvši ramenima izašla sam iz svoje sobe. Oprezno sam se spustila niz stepenice kako se ne bih spotaknula. Na sreću, jedino što bih mogla razbiti su bile moje kosti. Naočale nisam imala jer sam uvijek u školi nosila leće, pa se nisam morala brinuti i za to.

Kad sam stigla čitava na tlo, gurnula sam stepenice za gore kako nikome ne bi smetale dok prolazi hodnikom, namjestila kosu i spustila se na prizemlje koje je mirisalo na mamin doručak. Provirila sam u kuhinju. Tony i ona sjedili su za stolom i doručkovali.

„Dobro jutro.“ –nasmiješila sam im se i stavila svoje stvari za školu na praznu stolicu. „I dobar tek.“
„Također.“ –rekli su oboje.

Podignula sam bokal soka, stavila ga u čašu i popila. Napravila sam maleni sendvič kojeg sam pojela u nekoliko minuta jer inače ujutro nisam bila previše gladna, a svejedno smo imali marendu nakon trećeg školskog sata.

„Nitko ne juri za tobom, Jessica.“ –rekla mi je majka.
„Tebi nije dobro kad brzo jedem, kad sporo jedem...“ –zakolutala sam očima, dignula se sa stolice i stavila tanjur u sudoper. „Gdje je tata?“
„Otišao je na posao.“
„Odlično. Moram pješke do škole!“
„Odbacit ću te ja. Znaš da svejedno trebam Tonya odbaciti!“
„Može.“

Mama je klimnula glavom, a ja sam izašla iz kuhinje i otišla sjesti u dnevni boravak. Upalila sam televiziju, sjela na trosjed i pogledala da li ima nečeg zanimljivog na njoj. Naravno, ništa osim Vijesti i glupih crtića nije bilo. Razmišljala sam malo o današnjim crtićima. Kad sam ja bila mlađa, bili su puno ljepši. Odrasla sam uz Walt Disney. Esme i Tony također. Naši su roditelji voljeli gledati takve crtiće s nama. Ponekad ih gledamo svi zajedno i dan danas, ali prijašnji su bili puno bolji.

***

I tried to do handstands for you
I tried to do headstands for you
Everytime I fell on you yeah everytime I fell
I tried to do handstands but everytime I fell for you
I'm permanently black and blue, permanently blue for you

Gaia mi je neki dan pokazala pjesmu od Chairlift koja se zove Bruises jer ju jako podsjeća na mene i zbog tog razloga sam ju neprestano slušala. Bila je vesela, simpatična i tjerala bi ljude da skakući, ma što god radili, zbog toga što bi te melodija ponesla.

Mama me pustila ispred Tonyeve osnovne škole. Rekla sam joj da bih se voljela prošetati do svoje jer mi svejedno nije trebalo puno, a i voljela sam se šetati slušajući glazbu. Svako toliko bih i zaplesala zbog pjesme koju sam više puta poslušala, a onda bih se pokušala suzdržati samo kako me prolaznici ne bi gledali zbunjeno ili izrazom lica kao da mi žele reći da sam spremna za ludnicu.

Veselo sam se popela stepenicama do svoje škole i, kao što sam i očekivala, moje društvo je sjedilo na klupici. Pogledom sam prošla po parkiralištu i pojavio mi se osmijeh na licu kad sam vidjela Dimitrija i Borisa kraj njegovog Mustanga. Boris Bukovsky je bio njegov prijatelj koji je živio s njim. Često sam znala pričati s njima, ali Boris je bio prilično tih dečko, pa nisam previše razgovarala s njim već sa Dimitrijem čiji mi je naglasak bio jako simpatičan.

Dimitri je skrenuo pogled sa prijatelja, pa su nam je pogledi susreli. Podignula sam ruku i mahnula mu, a on je klimnuo glavom i nasmiješio mi se. Pramen kose sam stavila iza uha, spustila pogled i nasmiješeno nastavila hodati dalje. Nisam znala zbog čega, ali on mi je bio toliko simpatičan da sam se ja neprestano smješkala kad god bih ga vidjela ili pak razmislila o njemu.

Odmahnula sam glavom jer sam se trebala smiriti. Izgledala sam poput neke luđakinje, vjerojatno.

„Sretna si jer me vidiš, jelda?“ –namignuo mi je Sam.
„Uvijek sam sretna što te vidim.“ –sjela sam pokraj njega.
„Onda bismo mogli nas dvoje otići večeras negdje vani, sami, popiti nešto, pa kod mene doma!“
„Toliko baš sretna nisam!“

Frknuo je.

„Nemaš sreće s njom, prijatelju!“ –Jesse ga je potapšao po ramenu i namignuo mi. „Koliko sam mu to puta pokušavao objasniti, ali tvrdoglavost je njegovo drugo ime!“
„Ja nikada ne odustajem!“ –nadodao je.
„Možda bi trebao. Mislim, imaš toliko puno cura na cijelome Svijetu, a ti baš ideš izabrati jednu koja te neće!“
„U tome i jest stvar! Kad te netko ne želi, privlačniji ti je!“

Zakolutala sam očima i pogledala u Gaiju koja je samo odmahnula glavom znajući o čemu sam razmišljala. Dignula sam se sa klupice i sjela kraj nje dok su se Jesse i Sam počeli prepirati oko košarke, zaboravivši totalno na mene, što mi se sviđalo. Mrzila sam kad je netko neprestano pričao o meni; pogotovo Sam. Taj dečko je bio godinama zaljubljen u mene unatoč tome što je imao nekoliko cura u međuvremenu (pogotovo na jednu noć!). Meni to nije smetalo. Bila sam sretna zbog toga jer bi mene ponekad znao puštati na miru. Iritiralo bi me kad netko ne bi popuštao, pogotovo kad bih ja bila u pitanju.

„Što imamo sada?“ –upitala sam Gaiju.
„Kemiju.“ –odgovorila je.
„Ah, sranje! Kako ja taj predmet ne volim s ovom profesoricom. I sigurna sam da će mi ponovno malo nedostajati da cijeli laboratorij eksplodira!“
„Zato te upozorila da ne radi ništa i pustiš partnera da to sredi umjesto tebe.“
„To joj nije loša ideja! Usput, danas ćemo izabrati s kim ćemo biti, jelda?“
„Da. Mi biramo dečke. Iako ne razumijem zbog čega morao birati dečke! Kao da je neki problem ako dvije cure budu zajedno.“
„A neće hoće sigurno jer imamo više cura od dečkiju.“
„O čemu pričate?“ –prekinuo nas je Jesse. „Tko ima više cura od dečkiju?“
„Mi imamo više cura u razredu.“ –odgovorila je Gaia.
„Blago se vama!“ –Sam je zakolutao očima. „Kod nas ima samo deset. Svi ostali smo dečki! I uz to nam je još došao onaj Rus, čije sam ime zaboravio!“
„Boris.“ –nadodala sam. „I jako je teško sjetiti se tog imena, jelda?“
„Prilično jest kad te to ne zanima!“

Zbunjeno sam pogledala u njega.

„Ma pusti ga!“ –Jesse je odmahnuo rukom. „Dečko igra fenomenalno košarku i profesor iz tjelesnog ga je pozvao u momčad, a to njemu ne paše!“
„Nije da baš igra fenomenalno!“ –rekao je.
„Kao što rekoh...!“

Gaia i ja smo se nasmijale. Znale smo koliko je Sam mrzio kad je netko bio bolji od njega u nečemu. Nikada to nije želio priznati i uvijek bi govorio da to nije istina, pokušavao bi pronaći bilo kakve mane i ne bi bio miran dok ih ne bi pronašao.

Zazvonilo je za početak nastave, pa smo požurili svatko u svoju učionicu. Laboratorijski razred se nalazio na trećem katu. Svi smo morali imati obučene bijele kute kako se ne bismo isprljali i, naravno, naočale kako nam slučajno nešto ne bi upalo u oči.

Kad sam izvukla papirić sa imenom svog partnera shvatila sam da je to bio Dimitri i nije mi uopće smetalo jer sam ga željela pitati kako je to živjeti u Moskvi i New Yorku. Ja sam obožavala putovati, pa me zanima kako su se njemu dopali gradovi.

Kao što sam i očekivala, crvenokosa profesorica Galliel nam je dala zadatak kojeg smo trebali napraviti. Voljela sam kemiju, ali također ju mrzila jer nisam mogla podnositi te glupa pokuse koji bi uvijek krenuli niz brdo.

„Ja ti nisam baš najbolja u ovome.“ –promrmljala sam.
„Sve je u redu. Govorit ću ti što trebaš raditi!“ –rekao mi je mirno Dimitri.
„Ti si dobar u ovome?“
„Možda.“
„Mislim da je najbolje da se ti baviš ovime. Čak je i profesorica rekla da je najbolje! Nisi li ju čuo?“
„Kako ćeš naučiti ako ne radiš?“ –upitao me nasmiješeno.
„O-Moj-Bože... Kako prekrasan osmijeh imaš!“ –pomislila sam.

Gledala sam u tišini u njega. Prije nisam razmišljala o njegovom osmijehu, tj. trudila sam se ne razmišljati o tome, ali kad bih počela razmišljati, kao što sam to sada činila, izgubila bih se u svojim maštarijama. Nije bilo ni čudo što su cure neprestano gledale u njega, gdje god bi prolazio, ali on se ne bi obazirao na njih. Ili bi razgovarao sa Borisom ili s Gaijom i sa mnom. Bio je stvarno zgodan dečko, kad sam ga bolje zastala promatrati.

„I dalje mislim da ti to nije dobra ideja.“ –nadodala sam i sklonila pogled s njega jer nisam željela izgledati poput luđaka.
„Rekao sam ti da ću ti ja pomagati!“ –uzvratio je. „Voliš plesati?“

Pogledala sam u njega upitnim izrazom lica jer ples i pokus nisu imale nikakve veze jedno s drugim.

„Da.“ –klimnula sam glavom. „Zašto?“

Čekala sam njegov odgovor. Srce mi je počinjalo ubrzano kucati jer sam pomislila da bi me možda mogao pozvati na spoj. Bila sam uzbuđena i zbunjena istovremeno jer ne znam zbog čega bi baš mene pozvao na spoj.

„Vidio sam te kako skakućeš po ulici.“ –odgovorio je i nasmiješio se.

Osjetila sam kako mi se obrazi žare, pa sam mu okrenula leđa i pokušala se smiriti. Bilo mi je neugodno em zbog onoga što sam pomislila em zbog toga što me baš on, od svih učenika u školi, vidio kako se glupiram po cesti poput idiota.

„Prekrasno, Jessica, prekrasno!“ –frknula sam. „Zašto bi on, dovraga, baš tebe nazvao na spoj, kad je škola puna bombastično zgodnih cura?!“


Odmahnuvši glavom, podignula sam epruvetu u kojoj je bilo plave tekućine i stavila ga u čašu u kojoj je bilo ljubičaste tekućine.

„NE!“ –proderao se Dimitri.

Pomaknuo me u stranu i u tom trenutku je čaša eksplodirala. Prekrila sam rukama usta. Cijela se prostorija napunila dimom.

„JESSICA!!!“ –viknula je profesorica.
„Rekla sam mu da nisam dobra u ovome!“ –viknula sam. „Dimitri...?“
„Chyort voz'mi!!*“ –promrmljao je.
„Pretpostavljam da je to nešto prosto!“ –promrmljala sam.
„Sranje sam rekao.“ –nadodao je nasmiješeno i zakašljao se.

Prozori su se počeli otvarati i dim je polako izlazio iz razreda. Primijetila sam da je Dimitrijevo lice crno od dima, pa sam zaklopila oči i duboko uzdahnula. Kad sam ih sljedeći put otvorila svi su me promatrali ljutitim izrazom lica; osim Dimitrija koji se smješkao, a Gaia je s druge strane laboratorija pokušala suspregnuti smijeh.

*Sranje!